Nisam odoleo ponudi planinara „Naftaša“ da u subotu odem sa njima na Cer. Možda je prevagnulo to što je u planu bio i uspon na Iverak, ogranak Cera, po nekima samostalna planina koja to nije jer nema ni 500 metara visine. No, pošto se ja držim principa da se uspeh ne meri visinom koju ste popeli nego brojem ljudi koje ste doveli, onda je i tih 426 metara visine Iverka bio dobar izazov. Naziv akcije „Proleće na Ceru“ je obećavao mada su meteorolozi imali drugačiju viziju subotnjeg dana. Nije teško palo ni ustajanje u pola 2, tako je to kad nešto „voleš“. Malu brigu je uneo voz koji je kasnio pola sata, no ipak sam u Novi Sad stigao na vreme.

Osamnaest planinara u minibusu na putu za Šabac, svi još dremamo, čekamo da se razdani. U Šapcu nam se pridružuje vodič iz PSD Cer koji će nas voditi cerskim stazama. Stižemo do manastira Radovašnica odakle krećemo na pešačenje. Staza je strma, brzo smo se razmrdali i ugrejali mada je i temperatura vazduha naglo porasla. Delovalo je da će dan proteći u znaku naziva akcije.

Kratka pauza na vidikovcu na Raskrsšću, nastavljamo dalje ka Kosaninom gradu, srednjevekovnom utvrdjenju od koga je malo toga ostalo. Do planinarskog doma nema mnogo, no treba se još dobrim oznojiti, ima da se savlada jedan dobar uspon koji nas dovodi do ispod samog vrha Cera, Šančine.

Na samom vrhu je vojni objekat, pristup nije dozvoljen, no uz pomoć domaćih planinara ipak prolazimo uz samu ogradu objekta. Asfaltnim putem stižemo do planinarskog doma Lipova voda. Ovde ostaje 7 učesnika, za njih je ovih 9 km bilo dovoljno, oni će se još pomalo prošetati okolinom dok ostatak grupe pojačan dvojicom domaćih planinara kreće ka planini Iverak.

Staza kojom polazimo se ubrzo gubi, pratimo trag iz GPS-a, srećom šuma je prohodna, nema većih problema oko orijentacije i kretanja. Izbijamo ponovo na šumski put, njime nastavljamo ka potoku Lipovac. Kretanje uz potok je možda i bio najlepši deo staze, voda se u svom toku probija kroz stene čineći mnogobrojne kaskade. Potok napuštamo ulazeći u zaseok Petrovića mala, selo Trbosilje. I ovde smo povremeno gubili stazu ali smo pronalazili prolaze kroz livade i šumu. Izbijamo na kratko na asfalt koji nas dovodi u podnožje Iverka.

Lepo sunčano prepodne se pretvorilo u tmurno i kišovito popodne, no šta je tu je, nastavljamo ka našem cilju, vrhu, Debeli rt. Držimo se šumskog puta, put krivuda i vijuga sve do samog vrha kojeg pronalazimo zahvaljujući GPS-u. Kratak predah pa sledi spust ka selu Milina. I tu smo gazili po stazama i bogazama, ulazili u potok, penjali se pa se ponovo spuštali, staze su zarasle, ruke su mi izgrebane od trnja ali to je pravo planinarenje. 100% planinarenje kako „naftaši“ propagiraju svoje akcije. Na asfaltnom putu prodavnica, no, radi samo do 15 časova, mi smo stigli sa nekih pola sata zakašnjenja. Šteta. Verovatno bi napravili dobar promet.

Prolazimo kraj nekoliko kuća sela Milina, osećam lagano umor, staza gotovo celo vreme ide uzbrdo, koraci su sve sporiji i teži. Prošavši vrh Mirkovača ponovo samo na delu staze kojim smo prošli pre nekoliko sati, sada ta uzbrdica ka vrhu deluje još strmija. Ali onaj osećaj da je cilj tu, odmah iza one krivine i pomisao na gulaš daju dodatnu snagu da se istraje. Nakon skoro 9 i po sati trajanja akcije i predjenih 26 km uz savladanih 1500 metara uspona stižemo ponovo u planinarski dom.

SVE TE STAZE ŠTO STE VI PROLAZILI JASAM IH PREŠAO BEZBROJ PUTE.JER SAM JA ROĐEN U,MILINI .1958 G.NAPUSTIO SAM,MILINU 1978.G,FAKTIČKI,CER I,IVERAK SAMPROŠAO BEZBROJ PUTA.BILO JE TO SELO NEKADA LEPO I PUNO DEČIJE VIKE I GRAJE.SADA SU VEĆINOM STARCI OSTALI.JASAM SE OSELIJO 1978 G.U SLOVENIJU I ODTADA SAMO POVREMENO DOĐEM U,MILINU.MOJE JE IME:MILAN STEVANOVIĆ .ROĐEN 1958. U,MILINI.