U nešto manjem broju nego inače zaputili smo se put Ovčar Banje sa namerom da podeljeni u dve grupe popnemo najviši vrh planine Kablar. Najavljena loša vremenska prognoza dodatno je smanjila broj učesnika a i uticala na odluku vodiča da se ne ide onom težom, strmijom stazom ka vrhu nego da cela grupa ostane jedinstvena i krene lakšom stazom, stazom broj 4 pored manastira Blagoveštenje ka vrhu.

Po dolasku u Ovčar Banju dočekalo nas je oblačno vreme, bez kiše, ponadali smo se da će se vremenska prognoza ostvariti i da obilnijih padavina neće biti pre 17 h do kada bi mi uveliko trebali biti već u autobusu za Suboticu. No, iskustva o tačnosti vremenske prognoze nisu mi ulivali previše optimizma. Ipak, ko ne rizikuje ni ne dobija. Krenuli smo sa osmesima na licima u još jednu avanturu.

Već posle nekoliko stotina metara shvatam da neće biti lako, ne fizički zbog težine staze, nego zbog vremenskih uslova. Sparno, teško za disanje, već do manastira Blagoveštenje sam bio mokar do gole kože. Posle kraćeg zadržavanja u manastiru nastavljamo dalje, nasuta staza kroz šumu vodi ka asfaltnom putu odakle se odvaja zemljani, šumski put ka manastiru Ilinje. Ne svraćamo tamo već nastavljamo lepim, širokim asfaltnim putem napred. Uskoro putokazi usmeravaju nadesno, novi šumski put, ponovo uzbrdica. Kiše nema ali svi smo mokri kao da smo hodali po najvećem pljusku.

Hodamo kroz šljivike i livade, prolazimo kroz zaseok Čvrkići, vrh je sve bliži ali i kiša se opasno približava. Kao upozorenje stiže jedan kraći pljusak. Posle grupnog fotkanja na jednoj livadi ispod vrha nastavljamo još malo uzbrdo i tu smo, vrh Kablara, 889 metara nadmorske visine. Oko stuba i kamenja na vrhu okupljamo se da okovečimo trenutak izlaska na još jedan vrh. Planiramo pauzu na vidikovcu koji je udaljen desetak minuta od vrha.

Napuštamo vrh, spuštamo se markiranom stazom a oblaci odjednom počinju da se spuštaju i brzo premeštaju nagoveštavajući naglu promenu vremena. Žurimo ali ne stižemo na vreme do vidikovca, sa platforme se ne vidi ništa osim beline kojom smo okruženi. Planiranu pauzu prekidaju prve kapi kiše i grmljavina u daljini koja se približava sve bliže i sve brže. Nema nam druge nego krenuti nadole.


Ulazimo u stazu broj 3, najpre je to širok šumski put nasut tucanikom, posle je to uža šumska staza kroz čiju sredinu se sliva voda koja se nakupila od kiše koja sve jače pljušti. Prisećam se poslednjeg uspona na Kablar od pre godinu i po dana po snegu. Sada su na tom delu kukuruzi pa moramo okolo, stazom, ništa od prečenja. Što smo niže to i kiša sve slabije pada, kod račvanja staze kiše već nema, putokazne table nam kazuju da smo sve bliže planinarskom domu i asfaltnom putu.

Sve je dobro kada se dobro svrši, spustili smo se bez problema do asfaltnog puta, niko nije pao, niko se nije povredio, niko se nije izgubio. Stekli smo jedno novo iskustvo. Prošli jednom novom stazom, bar oni koji do sada nisu bili na Kablaru. Mi koji smo po ko zna koji put bili ovde smo i ovaj put bili podrška i ohrabrenje da se ne odustaje tek tako.

Akciju Kablar vodili su Jugoslav i Tamara, prisutno je bilo 34 člana udruženja. Staza kojom smo hodali je duga 13,23 km sa 780 metara kumulativnog uspona. Uredno markirana i pogodna za sve sa iole malo kondicije i volje za planinarenjem. Staza za uspon označena je brojem 4 na mapi markiranih staza na Kablaru, a staza kojom smo se spustili je označena brojem 3.

Fotografije u članku su preuzete od učesnika akcije.
[sgpx gpx=“/wp-content/uploads/gpx/20.08.2022. Kablar.gpx“]
